IMAM JEDNU BAJKU

Simon klarić

Čemu bajke 
kad je istine pun život
Čemu sjećanja na prošlost 
kad istina puno boli
Čemu pričati o bajkama 
kad srce još uvjek voli

Gutajući dim od Zahujale lokomotive
Koja je vozila Ljubljana Zagreb Split
Preokrenila je moj pravac 
i postala za mene hit

Bioje jedan neobičan dan
Koji je u meni probudio svaki san
Na kupeju gde sjedim ulazi jedna
Preljepa dama

Želila je sjesti i pokazala na prazno mjesto
Pomislim tada ,zašto baš kraj mene
Ali život je takav 
Piše bajke i uspomene

Sjela je nježno 
Na prazno mjesto
Svima je bilo lijepo 
I nije bilo tjesno

Valjale su se misli godinama
A još uvjek se valjaju
Dok u mom srcu 
Sve mogucnosti se sanjaju

Sad više neznam šta je to
Dali je bajka ili istina živa 
Samo znam jedno
Moje srce je jos uvjek sniva

Sve šta ostade iz ove divne bajke 
Poljubismo se na rastaku
A njene rječi su bile jake
Rečemi – srećo ovo su samo bajke

Divno dadoh joj ruku
Uputi topli osmjeh
Poslami poljubac sa ruke
A ja danas proživljavam muke